8 osnovnih prava potrošača
Od vremena kada smo osnovani pa i sada držimo se 8 osnovnih prava potrošača, koja shodno svojoj temi
određuju oblasti u kojima delujemo, a ona su:
Pravo
na zadovoljenje osnovnih potreba podrazumeva dostupnost najnužnijih
proizvoda i usluga: hrane, odeće i obuće, stambenog prostora, zdravstvene
zaštite, obrazovanja i higijene.
Pravo
na sigurnost podrazumeva zaštitu od proizvoda, proizvodnih procesa i
usluga štetnih po život i zdravlje.
Pravo
na informisanost podrazumeva raspolaganje činjenicama od značaja za
pravilan izbor i zaštitu od nepoštene reklame, ili od oznaka na
proizvodima koji mogu da dovedu u zabludu.
Pravo
na izbor podrazumeva mogućnost izbora između više proizvoda i usluga,
po pristupačnim cenama i uz garantovano dobar kvalitet.
Pravo
da se čuje glas potrošača podrazumeva zastupljenost interesa potrošača
u procesu donošenja i sprovođenja politike zaštite potrošaa, kao i
razvoja novih proizvoda i usluga.
Pravo
na obeštećenje podrazumeva dobijanje pravedne naknade za lažno
prikazivanje svojstava proizvoda i usluga, nekvalitetnu robu ili
nezadovoljavajue usluge.
Pravo
na obrazovanje podrazumeva sticanje znanja i sposobnosti potrebnih za
pravilan i pouzdan izbor proizvoda i usluga, uz svest o odgovornostima i
osnovnim pravima potrošača i načinima kako se ista mogu ostvarivati.
Pravo
na zdravu životnu sredinu podrazumeva život i rad u okruženju koje ne
predstavlja pretnju zdravlju sadašnjih i buduih pokolenja.
Kada i kako su ustanovljena:
9. aprila 1985. godine Generalna skupština UN je rezolucijom 39/248
usvojila Uputstvo za zaštitu potrošača. Uputstvo daje vladama,
posebno zemalja u razvoju, okvire za razradu politike i zakonodavstva u
oblasti zaštite potrošaa. Ono takođe sugeriše i internacionalnu saradnju
na tom planu.
Pored mnogih ciljeva u oblasti zaštite potrošača, ovim uputstvom su
proklamovana i osnovna prava potrošača koja vlade zemalja članica UN
trebaju ispoštovati.
U bivšoj Jugoslaviji, prava potrošača nisu nigde bila eksplicitno
naznačena, a elementi zaštite potrošača su samo delimično bili ugrađeni
u pojedina zakonska akta. Prethodni politički sistem i izvršna vlast, nisu
hteli, ili nisu smatrali za potrebnim da se građani posebno zaštite u
njihovoj ulozi potrošača.
Time je, sa stanovišta vlasti, ta uloga bila minimizirana na zaštitu
prava potrošača jedino, a i to delimično, sa stanovišta javne potrošnje
i zadovoljenja nekih opštih principa kvaliteta roba i pružanja usluga. Sa
stanovišta potrošača, mogućnost izražavanja njihovih stavova je bila
skoro nikakva, a njihovo pojedinano izražavanje mišljenja (zahtevi, žalbe,
primedbe, sugestije ...) bilo je skoro zanemarljivo.
Tek jula 2002. godine, donošenjem saveznog Zakona
o zaštiti potrošača se po prvi put u našoj zemlji detaljnije,
objedinjeno na jednom mestu, rešavaju pitanja zaštite potrošača.
|